Svi volimo proviriti u tuđi stan i doznati sve izazove s kojima su se vlasnici susreli tijekom uređenja stana. No kada poznata osoba ispriča svoju priču iz prvog lica i dopusti vam da uđete u njen intimni prostor, onda takva priča o adaptaciji dobiva na posebnoj važnosti uz mali dodatak intrige.
Za dramatičan početak ove priče nije zaslužna dramatična adaptacija stana, već to što donosimo priču naše poznate glumice Barbare Nole. Počinjemo s prvim dijelom, s planovima, željama, ali i upoznavanjem s Mopar brendom i predivnim hrastovim parketima s hrvatskim potpisom u koje se Barbara zaljubila već na prvi pogled.
Skladan glumačko-redateljski par, Barbara i Lukas Nola, duži niz godina razmišljali su o kupnji stana. Obveze i razni životni događaji su ih do sada u tome sprječavali, no s dolaskom pandemije, otvorio im se višak vremena kada uspijevaju realizirati ovu dugo iščekivanu želju.
Prvo je uslijedilo biranje lokacije, kojoj je prethodilo razmišljanje o potrebama svih članova obitelji:
„Tu je i moje radno vrijeme koje je svaki dan drugačije. Nekad moram biti u kazalištu i tri puta dnevno, kasno se vraćam s predstava, nekad u ranu zoru na snimanje… Uglavnom kaos, pa mi je bitno da sam blizu Gavelle. Važno nam je bilo i da naša kći ima neki svoj prostor gdje može raditi radove, jer studira na Likovnoj akademiji, da Lukas ima mir za pisanje,jer nema kancelariju, da naše mame mogu preći k nama ako se za to ukaže potreba i mogla bih još nabrajati u nedogled.“
Osim realne cijene i lokacije u samom centru grada, potvrdnoj odluci doprinijelo je i dobro stanje zgrade, kao i danas jako tražena i željena: zelena naljepnica.
„Puno smo se nahodali po raznim stanovima i nagledali svega. Precijenjenih, zapuštenih, knaufom presvučenih, a popucanih stanova. Osim toga ovdje je vladala neka atmosfera da smo oboje pomislili „gle ovaj stan je baš nekak naš“. Starinski, a opet lagano osuvremenjen te je zračio ugodnim mirom.“ podijelila je s nama Barbara Nola. Trenutak u kojem je prepoznala da je to baš njihov stan opisuje kao osjećaj koji se doživi odmah prilikom ulaska u stan.
Nakon oduševljenja koje je uslijedilo nakon lakoće biranja i kupnje stana, krenulo je mjerenje i premjeravanje zidova, organizacija prostorija te planiranje pozicioniranja starinskog namještaja iz obiteljskog nasljeđa: bile su to masivne komode, starinski ormari koji su Barbarinoj obitelji itekako važni.
Selidba kuhinje u dnevnu sobu značila je i prebacivanje instalacija, no uz poznatog i odličnog majstora, taj proces nije bio problem. No, kada su krenuli skidati laminat iz bivše kuhinje i djevojačke sobe, uspostavilo se da je pod neravan. U buduću kćerinu spavaću i radnu sobu trebalo je staviti novi parket, dok je u ostatku stana parket bio relativno dobar. No tu Barbara nailazi na problem.
Donosimo ostatak priče iz Barbarine perspektive:
„Pravo drvo i mali parketi, pa smo mislili staviti iste u te sobice i u rupu u hodniku. Samo, otkrili smo da takvih uzoraka više nema na tržištu.
Krenuli smo u internetsku potragu za parketima i naletjeli na Mopar. Zaljubila sam se u njihove parkete na prvi pogled, a još je za mene ooogroman plus što su hrvatski proizvođač. Uopće sam puno toga što smo kasnije kupovali, nastojala da bude naše. Mislim da imamo odličnih proizvođača i da ih treba podržavati.
Sad je bila dilema da li krpati dio parketa ili mijenjati sve? Shvatili smo da je nemoguće pod mijenjati naknadno kad već živiš u stanu i da se ta investicija jako isplati. Jednom to napraviš i to je to. U Moparu su nam puno pomogli oko izbora, jer imaju iskustva što bi pasalo u koji tip stana.
Odabrali smo divnu toplu nijansu drva, velikih dimenzija (12 x 58 cm) i odlučili ih posložiti u riblju kost. Tako da bude u duhu originalnih parketa u takvim stanovima.
U sobice i rupu smo stavili Osb ploče, a ostalo samo izbrusili i prekrili stare parkete. E sad mi je žao da sam škrtarila i da nisam svugdje digla stari parket i stavila Osb ploče križno jer sam naknadno saznala da to pojačava statičku otpornost.
Parket nam je stavljao vrhunski majstor i njega se fakat isplatilo i malo pričekati jer je svjetska klasa. Obožavam ga. Kad je morao ići odraditi prije ugovoren posao i prekinuti kod nas na kratko ja sam, frustrirana iskustvom popravaka knaufa i farbanja zidova koji su se odužili jer su majstori i drugdje radili, njemu rekla „zakunite mi se da ćete se vratiti za tjedan dana“ a on je odgovorio: „ Isusek i Marijica, gospođa Barbara, pa jedino ako pod auto padnem ne budem došao“.
I došao je.“
Foto: Sanja Bistričić
