NATAŠA JANJIĆ – DNEVNIK ADAPTACIJE / 2.DIO

NATAŠA JANJIĆ – DNEVNIK ADAPTACIJE / 2.DIO

Prošlo je već neko vrijeme otkada je Nataša Janjić, tada još trudna prvi puta, uređivala svoj stan. U prvom dijelu adaptacijskog bloga donijeli smo vam priču o samom odabiru parketa i o svim dilemama i željama vlasnice stana koje je trebalo zadovoljiti. Ovoga puta donosimo njezin stan u cijelosti i to upravo iz perspektive poznate glumice, vlasnice ovog prekrasnog starograđanskog stana u centru Zagreba.

Piše: Nataša Janjić

Dnevni boravak središnja je prostorija u stanu preko koje se račvaju sve ostale. Veličine je 18 četvornih metara, a od kuhinje je dijeli jedan nosivi zid s prekrasnim kasetnim stokom i vratima za intimnost po potrebi, smještena na jug. Iako nije najveća prostorija u stanu, ovako povezana s kuhinjom tvori preko 35 kvadrata glavnog životnog prostora s čak 3 punkta sjedenja. Dovoljno za jedan pošteni tulum, zar ne?

U njemu smo zadržali staru kaljevu peć, jedinu od tri iz preostalih prostorija koja je bila spojena na dimnjak. Druge sam razmontirala i sačuvala u drvarnici. Nekako sam čak imala ideju da na tom mjestu jednoga dana, u slučaju promjene interijera, na njezino mjesto mogu staviti i kamin. No, kaljeva peć divno se uklopila u stil, a oko nje odlučila sam formirati mali kutak za čitanje, s udobnom tamno zelenom foteljom i stolićem s lampom. Glavni element boravka velika je kutna garnitura boje zlata, koja, unatoč velikim dimenzijama nije vizualno ugrozila kvadrate, a koju smo zelenim jastucima utoplili i povezali s foteljom kutka za čitanje.

Prilikom skidanja stare boje u ovoj prostoriji tijekom adaptacije, ostala nam je u sjećanju jedna fantastična losos nijansa zidova koja se bila otvorila u podlozi, za koju smo tada odlučili da ćemo je replicirati na novo. U strahu da ju nećemo moći vjerno pogoditi, a sa sigurnošću da nakon nje definitivno ne želimo bijele zidove, okrenuli smo na ‘ziherašku’ varijantu i obojali ih u sivo. Nismo požalili jer je siva utoplila boravak, naglasila bijele štukature, a umirila sve ostale igre s bojama. Uklopile su se u nju i sive zavjese. Tri metra visoki prozori pružaju toliko svjetla, a s obzirom na staru zaštićenu gradnju i zahtjeve postojeće fasade, rolete nisu dolazile u obzir. 

Biblioteke su moj istinski fetiš u stanovima i premda sam oduvijek sanjala zidove prepune knjiga, odlučili smo se za prozračne staklene police u metalnoj konstrukciji, nimalo skupe, ali visoke do stropa i vrlo funkcionalne. Tamo su stale sve uspomene, knjige, gramofon i ploče.

Unijela sam veliko stablo i maleni dvostruki metalno-zlatni stolić, kompletirani za uživanje u filmskim večerima.

Sva vrata u stanu smo malo obnovili i osvježili bojom, a tako smo učinili i s prekrasnim kasetnim štokovima u koje su svi zaljubljeni kada uđu u stan. Čak smo zadržali i starinske mesingane ručke za vrata koja smo zatekli useljenjem, ispoliravši ih do svoje nekadašnje ljepote.

Došli smo do najvažnijeg dijela mog stana, onog kojeg zovem svojim carstvom. Premda se ne predstavljam velikom domaćicom, ono što me ipak najviše približava toj tituli – lijepa je i dobro organizirana kuhinja. Znate i sami kako u malim i dotrajalim kuhinjama nemate baš neku inspiraciju ni volju za kuhanjem. E pa to sam odlučila prevenirati. Nije tajna ni da najbolji tulumi, kao i sva kućna okupljanja uvijek završe u tom dijelu stana i to sam imala na umu prilikom opremanja.

Prostorija od 17 kvadrata na sjeveru s izlazom na balkon veličine 4,5 kvadrata, s pogledom na mirnu dvorišnu stranu i vrt, bila je dotrajala ali funkcionalna topla kuhinja s trpezarijskim dijelom i odlučila sam da tako i ostane. 

Spomenula sam vam da mi je pri kupnji bio važan faktor to što ju ne moram premještati. Srušila sam tek malenu ostavicu koju sam odlučila pretvoriti u treći kuhinjski niz i izvlačnim elementom napraviti zamjenu toj ostavi. Tu sam također zamislila i mjesto za pećnicu i frižider. U sredini je zamišljen suhi otok, predviđen kao radna površina, ali i kao šank s dvije barske stolice za okupljanje ili jutarnje kavice.

U samom startu bila sam naklonjena novim trendovima: svim pastelnim, lavanda i mint bojama. Divila sam se svim onim otvorenim kuhinjama bez gornjih elemenata s Pinteresta, a onda sam pokušala razmišljati dugoročnije i redovito se vraćala na bazične boje i neboje i klasični provjereni dizajn.

Odlučila sam u svaki prostor unijeti biljku, time dobiti toplinu i život. Upečatljivu rasvjetu, kao i slike na zidu, koje se, eto, kažu, posljednje stavljaju, pa drugačije neće biti ni kod nas.

 

Vodim vas konačno u spavaću sobu, u prostoriju u kojoj sam pokušala ostvariti sve one želje koje su se nakupljale i oblikovale u mojih 18 godina života u podstanarskim stanovima. U njoj sam sublimirala sve one neostvarene potrebe nas koji smo skloni prikupljanju i nagomilavanju stvari, što je u mom slučaju bilo uvjetovano i brzim (i javnim!) životnim ritmom…

Namijenila sam joj stoga najveću prostoriju u stanu, veliku čitavih 30m2 i, premda su me mnogi pokušavali nagovoriti da u istu smjestim reprezentativni dnevni boravak, a neki čak i trpezariju i boravak, nisam odustajala od slike da u jednoj intimnoj sobi kao što je spavaonica, imam sve ono što je namijenjeno osobnoj upotrebi i rutini, a pokazalo se da će služiti komotno i za bebu dok je još sasvim malena da spava uz svoje roditelje.

Nesumnjivo je da se u ovom interijeru izvrsno uklopio Mopar parket. Šarmantni francuski vez nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a više o Castle kolekciji, možete doznati na linku.

Foto: Sanja Bistričić

ANDREA ANDRASSY – DNEVNIK ADAPTACIJE / 1. DIO

ANDREA ANDRASSY – DNEVNIK ADAPTACIJE / 1. DIO

Promjena podova jedna je od najvećih i najskupljih investicija u stanu. Naša gošća je spisateljica, kolumnistica i influenserica Andrea Andrassy koja nam je u svom Dnevniku adaptacije ispričala što je napravila sa svojim parketima…

PIŠE: ANDREA ANDRASSY

Moj prvi susret s Bobom Blašković, urednice Dbloga, je bio kad sam čitala njen blog o parketima, a prva riječ koja je izašla iz njenih usta kad sam spomenula parkete bila je “Mopar.”

Način na koji Boba priča o Mopar parketima je vrlo sličan načinu na koji ja pričam o hrani – isti sjaj u očima, ista ljubav.

“Vidjet ćeš kad dođeš, imaju SVE” – govorila mi je i upozoravala me da ću se jako teško odlučiti jer ima toliko izbora.

I stvarno ima – što god možeš zamisliti, to imaju u Moparu i ako ne znaš što želiš, saznat ćeš tamo.

Došle smo u prvo razgledavanje i unutra provele oko pola sata – što je bilo oko 29 minuta previše jer sam ja odmah na ulazu vidjela parket koji želim.

Znala sam da želim široki parket poput seljačkog poda, znala sam da želim svijetlu nijansu koja nije ni pretjerano topla, ni pretjerano hladna, znala sam da ne želim da je previše monoton, nego da ima priču, ali da ne preuzme prostor… i znala sam da zbroj svih ovih želja Whisper čim sam ga ugledala.

Jedina dilema je bila hoćemo li ići sa užom ili širom daskom, i hoće li biti više ili manje prošaran – prvo sam uzela tanje, čišće daske, ali na kraju sam ipak odlučila da su šire, prošaranije bolji odabir.

Kad sam bila klinka, imali smo parketara koji nam je uništio parkete (za jako povoljnu cijenu), zato mi je bilo iznimno važno da radim s nekim tko stvarno zna raditi posao.

Mnogi kažu da znaju, ali mnogi kažu i da znaju Excel tablicu pa tek u praksi shvatiš da su lagali – a parket je preskup sport za takve situacije.

Umjesto da tražim preporuke od prijatelja i riskiram po forumima, zamolila sam Marijanu iz Mopara da mi preporuči čovjeka kojem mogu vjerovati – i tako sam dobila broj od gospodina Radikovića.

Čovjeka koji ne samo da mi je postavio 70 kvadrata parketa u JEDAN DAN, nego uz sve to još i miriši na omekšivač dok to radi.

Radi toliko savršeno da se ne bi ljutila i da smrdi, ali ovo je prekrasni bonus.

Prvo smo imali plan da ćemo staviti parket na parket – to je propalo jer smo stavljali cijevi pod parket.

Plan B je bio da ćemo oguliti parket iz svih prostorija, ali da nećemo micati ugradbene ormare jer je logistički komplicirano i nepotrebno jer će ormari uvijek biti na tom mjestu.

Gospodin Radiković kaže da bez problema može napraviti prijelaz između novog parketa i ormara, što znači da ja ne moram vaditi stvari iz ormara, što je divno.

“Ali što ako jednog dana ipak želim maknuti ormar?” – početak 9. mjeseca je, u stanu preko puta smijem biti do 15.9., a upravo sam javila gospodinu Radikoviću da ipak mičemo i ormare. 

To znači da se ormari sele preko puta i u vrlo kratkom roku vraćaju natrag.